Za roditelje

×

Upozorenje

JFolder: :files: Putanja nije mapa. Putanja: /home/matulji/public_html/images/krozpricuisliku/2019-2020/mia

×

Napomena

There was a problem rendering your image gallery. Please make sure that the folder you are using in the Simple Image Gallery plugin tags exists and contains valid image files. The plugin could not locate the folder: images/krozpricuisliku/2019-2020/mia

Mia u vrtiću...

Moje ime je Maja i mama sam jedne male šefice koja se zove Mia. Mia je rođena s dvije dijagnoze koje bitno utječu na njenu kvalitetu života. Jedna je kongenitalna citomegalovirusna infekcija a druga je mikrodelecijski sindrom 1p36. Kada je imala samo mjesec dana, nakon uspješne operacije rečeno nam je da Mia nikada neće hodati, govoriti, da je vjerojatno slijepa i gluha (svi rani testovi su govorili u prilog tome kao i velika oštećenja mozga). 

Tada započinje naša priča. Nakon izlaska s Kantride, slijedilo nam je liječenje u Zagrebu u Fran Mihaljeviću ali odmah nakon otpusta započele smo s fizikalnom terapijom. Mia je imala samo 2,5 mjeseca. Njen napredak je bio spor. Prvu godinu Mia nije dostigla niti jedan veći razvojni miljokaz. Dok su druga djeca već radila prve korake ona se još nije naučila niti okrenuti s trbuha na leđa i obrnuto. Uspjela je taman oko prvog rođendana. Tada smo uz fizikalnu ubacile i terapiju senzorne integracije i floortime. Polako je Mia sve više napredovala, do kraja druge godine je i četveronožno propuzala. Fizijatar joj je u prvoj godini dao jako mala šanse da će ikada hodati, rekao mi je ako propuže prije tri godine onda ima velike šanse, a ona je uspjela s dvije. Tada sam se te rečenice držala kao obećanja. Nastavila sam intenzivno vježbati s njom, i dalje smo išle redovito na rehabilitaciju na Kantridu, Goljak, Krapinske toplice kao i privatno.

Ali u dobi od dvije godine osim rada na njenim motoričkim vještinama morale smo početi raditi i na komunikaciji. Mia nikada nije imala logopeda u mjestu boravka i izuzev savjeta s Goljaka i Krapinskih sve je bilo na meni. Saznala sam za baby signs i krenule smo s njime. U to vrijeme sam jako puno čitala o ranom razvoju djece, Mia je na papiru već imala razne ružne popratne dijagnoze kao što su cerebralna, izostanak očekivanog razvoja, elementi autizma. I osim terapija kojim je bila pokrivena što privatno, što preko sustava trebalo joj je društvo vršnjaka. Htjela sam je upisati u jaslice kako bi bar dio dana provela s djecom urednog razvoja. I tako je Mia krenula u jaslice s 2,5 godine. Prvu godinu je provela u jednoj grupi a iako je po dobi pripadala u vrtičku skupinu dogodine htjela sam da je ostave u jaslicama još jednu godinu obzirom da nije hodala. Na neki način ta je odluka bila najbolja za nju.

Te godine, prije noge je napunila 4, Mia je prohodala. Poticaj vršnjaka joj je puno značio. Na igralištu su joj pomagali, bodrili. Mia je stekla prve prijatelje u vrtiću, ima najbolju prijateljicu, pozivaju je na dječje rođendane. Mia je sretna u vrtiću. I najbolja odluka za nju je bio polazak u vrtić. Obzirom da Mia sad, sa gotovo 7 godina može izgovoriti samo par riječi jako veliku ulogu je u njenom razvoju odigrao vrtić, odnosno odojiteljice ali i djeca. Svi su naučili osnovne znakove kojima Mia komunicira, kad je počela koristiti komunikacijsku knjigu kako bi proširila riječnik svi su to prihvatili i počeli koristiti u komikaciji s njom. Jednom prilikom kad sam došla po nju, Mia je pokazivala znakove što želi, odgojiteljica je okretala stranice a njezina najbolja prijateljica je izgovarala na glas nazive simbola. Uz odličnu suradnju s odgojiteljicama Mia u vrtiću ima i materijale koje ja pripremam kako bi s grupom mogla pratiti iste aktivnosti. Na jesen će Mia krenuti u školu i nadam se da će i tamo biti jednako sretna kao što je bila u vtiću.

{gallery}mia{/gallery}